Ecclesiastes 3

Croatian Bible GKS 2010 - (Šarić) Version

← Chapter 2 Jump to: Chapter 4 →

1Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom.

2Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno;

3vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se obara, i vrijeme kad se gradi;

4vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme igranja;

5vrijeme kad se baca kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se rastaje;

6vrijeme kad se traži, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se razbacuje;

7vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se šiva; vrijeme kad se šuti, i vrijeme kad se govori;

8vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme rata, i vrijeme mira.

9Što koristi dakle čovjeku koji se trudi sva njegova muka?

10Vidjeh nevolju koju Bog naprti ljudima, da se muče oko nje.

11On čini sve lijepo u svoje vrijeme. I svijet je on predao njihovu istražujućem duhu, ali tako da ne može čovjek djelo što ga stvori Bog dokučiti od početka do svršetka.

12Spoznadoh: Ništa bolje nema za njih nego da se vesele i uživaju u životu.

13A i da čovjek jede i pije, i uživa život uza svu svoju muku, dar je to Božji.

14Spoznadoh: Sve što stvori Bog, traje vječno. Ne može se tomu ništa dodati, ništa od toga oduzeti. Bog je to uredio da bi ga se čovjek bojao.

15Što jest, to je već davno bilo. Što će biti, to je već odavna bilo. Što je prošlo, Bog opet donosi.

16Još nešto vidjeh pod nebom: umjesto prava? tu je vladala bezbožnost; umjesto pravednosti? tu je vladala prijevara.

17I ovako rekoh u svom srcu: Bog će suditi pobožnome kao bezbožniku. Jer on je vrijeme postavio za svako osnivanje i djelovanje.

18Ovako rekoh u svom srcu: Takvo je čovječje biće, da ih Bog iskušava te spoznaju da su kao stoka, jest, oni sami.

19Jer je sudbina ljudi i sudbina životinja jednaka sudbina. Kako umiru jedni, tako umiru drugi: isti dah imaju svi. Ništa ne nadvisuje čovjek životinju, jer je sve taština!

20Sve ide na jedno mjesto. Sve je postalo od praha. Sve se u prah vraća.

21Tko zna uspinje li se životni dah čovjeka, ide li životni dah životinje u zemlju?

22Tako vidjeh da ništa nema bolje čovjek nego da se veseli svojim djelima. To je njegova plaća. Jer tko će mu dati da sudjeluje u onom što će biti poslije njega?

← Chapter 2 Jump to: Chapter 4 →