Ecclesiastes 3

Serbian Latin Version : 1865

← Chapter 2 Jump to: Chapter 4 →

1Svemu ima vrijeme, i svakom poslu pod nebom ima vrijeme.

2Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno;

3Vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se razvaljuje, i vrijeme kad se gradi.

4Vrijeme plaču i vrijeme smijehu; vrijeme ridanju i vrijeme igranju;

5Vrijeme kad se razmeće kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se ostavlja grljenje;

6Vrijeme kad se teče, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se baca;

7Vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se sašiva; vrijeme kad se muči, i vrijeme kad se govori;

8Vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme ratu i vrijeme miru.

9Kaka je korist onome koji radi od onoga oko čega se trudi?

10Vidio sam poslove koje je Bog dao sinovima ljudskim da se muče oko njih.

11Sve je učinio da je lijepo u svoje vrijeme, i svijet metnuo im je u srce, ali da ne može čovjek dokučiti djela koja Bog tvori, ni početka ni kraja.

12Doznah da nema ništa bolje za njih nego da se vesele i čine dobro za života svoga.

13I kad svaki čovjek jede i pije i uživa dobra od svakoga truda svojega, to je dar Božji.

14Doznah da što god tvori Bog ono traje dovijeka, ne može mu se ništa dodati niti se od toga može što oduzeti; i Bog tvori da bi ga se bojali.

15Što je bilo to je sada, i što će biti to je već bilo; jer Bog povraća što je prošlo.

16Još vidjeh pod suncem gdje je mjesto suda bezbožnost i mjesto pravde bezbožnost.

17I rekoh u srcu svom: Bog će suditi pravedniku i bezbožniku; jer ima vrijeme svemu i svakom poslu.

18Rekoh u srcu svom za sinove ljudske da im je Bog pokazao da vide da su kao stoka.

19Jer što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva; kako gine ona tako ginu i oni, i svi imaju isti duh; i čovjek ništa nije bolji od stoke, jer je sve taština.

20Sve ide na jedno mjesto; sve je od praha i sve se vraća u prah.

21Ko zna da duh sinova ljudskih ide gore, a duh stoke da ide dolje pod zemlju?

22Zato vidjeh da ništa nema bolje čovjeku nego da se veseli onijem što radi, jer mu je to dio; jer ko će ga dovesti da vidi što će biti poslije njega?

← Chapter 2 Jump to: Chapter 4 →