Nehemiah 2

Bosnian

← Chapter 1 Jump to: Chapter 3 →

1U dvadesetoj godini Artakserksove vladavine, u mjesecu nisanu, pružih caru vino koje je stajalo ispred njega. Nikada prije nisam bio toliko tužan kao tog trenutka.

2Tad me car upita: „Zašto izgledaš toliko tužno kad nisi bolestan? To nije ništa negoli snuždeno srce!” Tad sam se veoma uplašio

3i odvratio caru: „Živio car dovijeka! Kako da ne budem tužan kad grad, koji je počivalište očeva mojih, leži razrušen, i kad su njegove kapije do temelja spaljene ognjem?”

4A car me upita: „Imaš li kakvu molbu?” Tad se pomolim Bogu nebesa

5i kažem caru: „Ako je caru milo, i ako ovaj sluga uživa tvoju milost, onda me pošalji u Judeju, u grad gdje su sahranjeni moji očevi, kako bih ga nanovo podigao!”

6Tad mi car, dok je carica sjedila kraj njega, upita: „Koliko će trajati to putovanje, i kad ćeš se vratiti?” I car mi dade dozvolu da idem nakon što mu rekoh vrijeme.

7Potom sam ga upitao: „Ako je caru milo, neka mi dâ pisma za namjesnike s onu stranu Rijeke, da me puste da proputujem sve do Judeje;

8i pismo za Asafa, carevog šumara, da mi dâ drva, da podignem kapije za hramsko dvorje, koje pripada Božijem hramu, i za zidine i kuću u koju ću poći!” I car mi sve to dade, jer je dobra ruka moga Boga bdjela nada mnom.

9No, kada sam stigao do namjesnika s onu stranu Rijeke, dadnem im ona careva pisma. A car je poslao zapovjednike vojske i konjice da me prate.

10No, kad to čuše Horonjanin Sanbalat i amonski sluga Tobija, bi im vrlo mrsko što je došao nekakav čovjek da traži dobro Izraelovim sinovima.

11Ali ja stigoh u Jerusalem, i nakon tri dana

12pođem noću sa nekoliko ljudi. Nikom nisam kazao što mi je Bog položio u srce, šta mi valja činiti za Jerusalem. A uz mene nije bila nikakva životinja osim one na kojoj sam jahao.

13Tako u noći prođoh kroz Dolinsku kapiju u pravcu Zmajevog vrela te Gnojnim vratima. Pregledao sam zapuštene jerusalemske zidine i one kapije koje spališe ognjem.

14Tad prođem do Kapije izvora i Carskom jezeru, ali tamo nije bilo mjesta za moju životinju, i nismo mogli proći.

15Tako se te noći uspeh u dolinu i pregledah zidine, a potom sam se opet vratio kući kroz Dolinsku kapiju.

16No, nadstojnici nisu znali gdje sam bio i šta sam radio, jer do tada nisam ništa kazao ni Judejcima, ni svećenicima, ni riječi nisam kazao plemićima, nadstojnicima i drugima koji su obavljali poslove.

17Ali potom im se obratim ovim riječima: „Vidite nevolju u kojoj se nalazimo; vidite da Jerusalem leži u ruševinama i da su njegove kapije spaljene ognjem. Dajte da podignemo zidine Jerusalema, da više ne budemo podsmijeh i sramota!”

18Tad im ispričam kako je dobra ruka moga Boga bdjela nada mnom; uz to im prenesem careve riječi, sve ono što mi je kazao. Tad oni odgovore: „Hoćemo! Poći ćemo i graditi!” I tako se ohrabriše za dobro djelo.

19No, kada su Horonjanin Sanbalat, amonski sluga Tobija i Arapin Gešem čuli ovo, stanu nam se rugati i prezrivo govoriti: „Kakva je ta vaša namjera? Hoćete li se to pobuniti protiv cara?”

20Tad im odvratim govoreći: „Bog nebesa će dati da imamo uspjeha; zato mi, Njegove sluge, počinjemo graditi. Ali vi nemate ni udio, ni prava ni spomena u Jerusalemu!”

← Chapter 1 Jump to: Chapter 3 →