bible
ra
🌐 Language
English
Español
Français
Deutsch
Português
Italiano
Nederlands
Русский
中文
日本語
한국어
العربية
Türkçe
Tiếng Việt
ไทย
Indonesia
All Languages
Home
/
Serbian
/
Serbian Latin Version : 1865
/
Genesis 37
Genesis 37
Serbian Latin Version : 1865
← Chapter 36
Jump to:
Chapter 1
Chapter 2
Chapter 3
Chapter 4
Chapter 5
Chapter 6
Chapter 7
Chapter 8
Chapter 9
Chapter 10
Chapter 11
Chapter 12
Chapter 13
Chapter 14
Chapter 15
Chapter 16
Chapter 17
Chapter 18
Chapter 19
Chapter 20
Chapter 21
Chapter 22
Chapter 23
Chapter 24
Chapter 25
Chapter 26
Chapter 27
Chapter 28
Chapter 29
Chapter 30
Chapter 31
Chapter 32
Chapter 33
Chapter 34
Chapter 35
Chapter 36
Chapter 37
Chapter 38
Chapter 39
Chapter 40
Chapter 41
Chapter 42
Chapter 43
Chapter 44
Chapter 45
Chapter 46
Chapter 47
Chapter 48
Chapter 49
Chapter 50
Chapter 38 →
1
A Jakov življaše u zemlji gdje mu je otac bio došljak, u zemlji Hananskoj.
2
Ovo su događaji Jakovljevi. Josif kad bješe momak od sedamnaest godina, pasijaše stoku s braćom svojom, koju rodiše Vala i Zelfa žene oca njegova; i donošaše Josif zle glasove o njima ocu svojemu.
3
A Izrailj ljubljaše Josifa najvećma između svijeh sinova svojih, jer mu se rodio pod starost; i načini mu šarenu haljinu.
4
A braća videći gdje ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrziti na nj tako da mu ne mogahu lijepe riječi progovoriti.
5
Uz to usni Josif san i pripovjedi braći svojoj, te oni još većma omrznu na nj.
6
Jer im reče: da čujete san što sam snio:
7
Vezasmo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi iđahu unaokolo i klanjahu se snopu mojemu.
8
Tada mu braća rekoše: da nećeš još biti car nad nama i zapovijedati nam? Stoga još većma stadoše mrziti na nj radi sanova njegovijeh i radi riječi njegovijeh.
9
Poslije opet usni drugi san, i pripovjedi braći svojoj govoreći: usnih opet san, a to se sunce i mjesec i jedanaest zvijezda klanjahu meni.
10
A pripovjedi i ocu svojemu i braći svojoj; ali ga otac prekori i reče mu: kakav je to san što si snio? eda li ćemo doći ja i mati tvoja i braća tvoja da se klanjamo tebi do zemlje?
11
I zaviđahu mu braća; ali otac njegov čuvaše ove riječi.
12
A kad braća njegova otidoše da pasu stoku oca svojega kod Sihema,
13
Reče Izrailj Josifu: ne pasu li braća tvoja stoku kod Sihema? hajde da te pošljem k njima. A on reče: evo me.
14
A on mu reče: idi, vidi kako su braća tvoja i kako je stoka, pa dođi da mi javiš. I opravi ga iz doline Hevronske, i on otide put Sihema.
15
I čovjek jedan nađe ga a on luta po polju, te ga zapita govoreći: šta tražiš?
16
A on reče: tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gdje su sa stokom?
17
A čovjek reče: otišli su odavde, jer čuh gdje rekoše: hajdemo u Dotaim. I otide Josif za braćom svojom, i nađe ih u Dotaimu.
18
A oni ga ugledaše izdaleka; i dok još ne dođe blizu njih, stadoše se dogovarati da ga ubiju,
19
I rekoše među sobom: gle, evo onoga što sne sanja.
20
Hajde sada da ga ubijemo i da ga bacimo u koju od ovijeh jama, pa ćemo kazati: ljuta ga je zvjerka izjela. Onda ćemo vidjeti šta će biti od njegovijeh sanova.
21
Ali Ruvim kad ču to, izbavi ga iz ruku njihovijeh rekav: nemojte da ga ubijemo.
22
I još im reče Ruvim: nemojte krvi proljevati; bacite ga u ovu jamu u pustinji, a ne dižite ruke na nj. A on ga šćaše izbaviti iz ruku njihovijeh i odvesti k ocu.
23
I kad Josif dođe k braći svojoj, svukoše s njega haljinu njegovu, haljinu šarenu, koju imaše na sebi.
24
I uhvativši ga baciše ga u jamu; a jama bješe prazna, ne bješe vode u njoj.
25
Poslije sjedoše da jedu. I podigavši oči ugledaše, a to gomila Ismailjaca iđaše od Galada s kamilama natovarenim mirisavoga korijenja i tamjana i smirne, te nošahu u Misir.
26
I reče Juda braći svojoj: kaka će biti korist što ćemo ubiti brata svojega i zatajiti krv njegovu?
27
Hajde da ga prodamo ovijem Ismailjcima pa da ne dižemo ruke svoje na nj, jer nam je brat, naše je tijelo. I poslušaše ga braća njegova.
28
Pa kad trgovci Madijamski bijahu pored njih, oni izvukoše i izvadiše Josifa iz jame, i prodadoše Josifa Ismailjcima za dvadeset srebrnika; i oni odvedoše Josifa u Misir.
29
A kad se Ruvim vrati k jami, a to nema Josifa u jami; tada razdrije haljine svoje,
30
Pa se vrati k braći svojoj, i reče: nema djeteta; a ja kuda ću?
31
Tada uzeše haljinu Josifovu, i zaklavši jare zamočiše haljinu u krv,
32
Pa onda poslaše šarenu haljinu ocu njegovu poručivši: nađosmo ovu haljinu, vidi je li haljina sina tvojega ili nije.
33
A on je pozna i reče: sina je mojega haljina; ljuta ga je zvjerka izjela; Josif je doista raskinut.
34
I razdrije Jakov haljine svoje, i veza kostrijet oko sebe; i tužaše za sinom svojim dugo vremena.
35
I svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tješeći ga, ali se on ne dadijaše utješiti, nego govoraše: s tugom ću u grob leći za sinom svojim. Pa i njegov otac plakaše za njim.
36
A Madijanci prodadoše ga u Misir Petefriju, dvoraninu Faraonovu, zapovjedniku stražarskom.
← Chapter 36
Jump to:
Chapter 1
Chapter 2
Chapter 3
Chapter 4
Chapter 5
Chapter 6
Chapter 7
Chapter 8
Chapter 9
Chapter 10
Chapter 11
Chapter 12
Chapter 13
Chapter 14
Chapter 15
Chapter 16
Chapter 17
Chapter 18
Chapter 19
Chapter 20
Chapter 21
Chapter 22
Chapter 23
Chapter 24
Chapter 25
Chapter 26
Chapter 27
Chapter 28
Chapter 29
Chapter 30
Chapter 31
Chapter 32
Chapter 33
Chapter 34
Chapter 35
Chapter 36
Chapter 37
Chapter 38
Chapter 39
Chapter 40
Chapter 41
Chapter 42
Chapter 43
Chapter 44
Chapter 45
Chapter 46
Chapter 47
Chapter 48
Chapter 49
Chapter 50
Chapter 38 →
All chapters:
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50