1 Kings 22 — Bosnian

1Tri godine je vladao mir i nije bilo rata između Aramejaca i Izraela.

2No, treće godine Jošafat, kralj Jude, pođe kralju Izraela.

3I kralj Izraela se obrati svojim slugama govoreći: „Zar ne znate da Ramot u Gileadu pripada nama? A mi sjedimo i besposličarimo umjesto da ga otmemo aramejskom kralju?”

4Zatim se obrati Jošafatu: „Hoćeš li poći sa mnom u rat, nasrnuti na Ramot u Gileadu?” A Jošafat odgovori kralju Izraela: „Bit ću poput tebe, moj narod će biti kao tvoj narod, moji konji ravni tvojima!”

5I Jošafat zamoli kralja Izraela: „Ispitaj danas i Gospodnju riječ!”

6Tad kralj Izraela pozove proroke, njih četiristo, pa ih upita: „Da li da pođem u Ramot u Gileadu, u rat, ili da odustanem od svoje namjere?” A oni odgovore: „Pođi, i Gospod će ga predati u kraljeve ruke!”

7A Jošafat upita: „Nema li ovdje kakav Gospodnji vjerovjesnik kojeg bismo mogli upitati?”

8A kralj Izraela odgovori Jošafatu: „Ima jedan čovjek preko kojeg možemo ispitati Gospoda; no, ja ga prezirem, jer mi on ne predskazuje nikakvo dobro, već samo zlo. To je Mihej, sin Jimlin!” A Jošafat odvrati: „Neka kralj ne govori tako!”

9Tad kralj Izraela pozove dvoranina i zapovijedi mu: „Brzo dovedi Miheja, sina Jimlinog!”

10I kralj Izraela i Jošafat, kralj Jude, sjedili su svaki na svome prijestolju, ogrnuti kraljevskim ogrtačima, na ulazu kapija Samarije, dok su svi proroci pred njima proricali.

11Sedekija, sin Keenanov, bijaše sebi izradio željezne rogove te je vikao: „Ovako zbori Gospod: Ovim ćeš pobosti Aramejce, sve do njihove potpune propasti!”

12I svi su proroci ponavljali isto: „Pođi u Ramot, u Gileadu, pobijedit ćeš jer će ga Gospod predati u kraljeve ruke!”

13A glasnik koji je pošao po Miheja je u međuvremenu sa njim razgovarao primijetivši: „Gle, riječi proroka jednoglasno najavljuju dobro kralju; daj da sada i tvoja riječ bude kao njihova, da zboriš o dobru!”

14A Mihej odvrati: „Tako mi Gospodnjeg života, govorit ću ono što mi Gospod bude kazao!”

15A kralj ga upita kada je došao: „Miheje, da li da pođemo u Ramot u Gileadu, da povedemo rat, ili da odustanemo od toga?” A on odgovori: „Krenite! Uspjet će jer će ga Gospod predati u kraljeve ruke!”

16A kralj odvrati: „Koliko ću te puta zaklinjati da mi samo istinu govoriš u Gospodnje ime!”

17Tad Mihej nastavi govoriti: „Vidio sam sav Izrael rasut po brdima poput ovaca koje nemaju pastira; i Gospod reče: ‘One nemaju gospodara – neka se svaka vrati mirno svome domu!’”

18Tad se kralj Izraela obrati Jošafatu govoreći: „Zar ti nisam kazao da mi ne predskazuje nikakvo dobro, već samo zlo?”

19No, Mihej tada reče: „Zato počujte Gospodnju riječ! Vidio sam Gospoda kako stoluje na Svome prijestolju, a kraj Njega, sa Njegove lijeve i desne strane, stajala je cijela nebeska vojska.

20I Gospod reče: ‘Ko to hoće zavesti Ahaba da krene gore i da pogine u Ramotu u Gileadu?’ I jedan reče ovo, drugi ono.

21Tad se pojavi duh, dođe pred Gospoda i stade govoriti: ‘Ja ću ga zavesti!’ A Gospod ga upita: ‘Kako?’

22‘Otići ću i bit ću lažljivi duh u ustima svih njegovih proroka!’, odvrati ovaj. A Gospod potom reče: ‘I uspjet će ti. Idi i tako učini!’

23I gle, Gospod je položio lažljivog duha u usta svih tvojih proroka; i Gospod ti je najavio zlo!”

24Tad Sedekija, sin Kenaanov, priđe i Miheja ošamari govoreći: „Je li to mene napustio Gospodnji duh kako bi zborio sa tobom?”

25A Mihej odvrati: „Gle, vidjet ćeš to onoga dana kada pobjegneš u unutarnje odaje da se skriješ!”

26Potom kralj Izraela naredi: „Povedi Miheja i odvedi ga Amonu, zapovjedniku grada i Joašu, kraljevom sinu.”

27I on dade ovu zapovijed: „Ovako naređuje kralj: Bacite ga u tamnicu i neka živi od vode i hljeba sve dok se ne vratim u miru!”

28A Mihej mu odvrati: „Ako se vratiš u miru, onda Gospod nije govorio kroz mene!” A potom vikne: „Čujte svi narodi!”

29Tad kralj Izraela i Jošafat, kralj Jude, pođoše u Ramot u Gileadu.

30I kralj Izraela reče Jošafatu: „Poći ću prerušen u boj; no, ti kreni u svojim haljinama!” Tako se kralj Izraela preruši i krene u boj.

31No, kralj Arama je trideset i dvojici svojih zapovjednika nad bojnim kolima dao zapovijed govoreći: „Nemojte se boriti ni protiv malih ni velikih, nego samo nasrnite na kralja Izraela!”

32I kada su zapovjednici nad bojnim kolima ugledali Jošafata, kažu jedan drugome: „Sigurno je ovo kralj Izraela!” I oni nasrnuše na njega, a on vikaše.

33No, kada su zapovjednici nad bojnim kolima shvatili da to nije kralj Izraela, popuste.

34No, neki čovjek nasumice zategne luk i tako pogodi kralja Izraela na sastavnici oklopa. Tad kralj reče svome vozaču: „Okreni se i izvedi me iz boja, jer sam ranjen!”

35Ali borba je toga dana postajala sve žešća. Tako je kralj ostao stajati na bojnim kolima, nasuprot Aramejcima, a krv je tekla iz rane i natapala kola i tu ga noć snađe smrt.

36A kada je pala noć, raširi se glas taborom: „Neka se svako vrati u svoj grad i svoju zemlju!”

37Tako umrije kralj. Odnesoše ga u Samariju i tamo ga sahraniše.

38A dok su prali njegova kola na jezeru kraj Samarije, psi su lizali njegovu krv, i bludnice su se kupale, sve bijaše onako kako je Gospod kazao.

39A ono što je ostalo nedorečeno o Ahabu, sve što je činio, kuća od slonovače koju je sagradio, i gradovi koji je podigao, zar sve do ne stoji u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih?

40Tako se Ahab pridruži svojim precima, a njegov sin Ahazja ga naslijedi na prijestolju.

41A Jošafat, Asin sin, postade kralj judejski četvrte godine vladavine izraelskog kralja Ahaba.

42Jošafatu je bilo trideset i pet godina kad je postao kralj, a vladao je dvadeset i pet godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Azuba, jedna od kćeri Šilhijevih.

43Koračao je stazama svoga oca Ase i nije sa njih skretao, čineći ono što je pravo u očima Gospodnjim. No, svetišta na visinama ostadoše, i narod je još uvijek kadio na njima.

44A Jošafat sklopi mir sa kraljem Izraela.

45A ono što se još može reći o Jošafatu, o njegovoj moći kojom se silio, o tome kako se borio, zar nije to sve zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih?

46Istrijebio je preostale hramske bludnike iz zemlje koji bijahu ostali u zemlji za vrijeme njegovog oca Ase.

47U to vrijeme u Edomu nije bilo kralja, već je vladao gradski namjesnik.

48I Jošafat dade da se izrade taršiški brodovi, koji su trebali ploviti u Ofir da dopreme zlata. Ali ne stigoše tamo, jer se razbiše kod Esjon Gebera.

49Tada je Ahazja, sin Ahabov, govorio Jošafatu: „Daj da i moje sluge plove sa tvojim slugama na brodovima!” Ali Jošafat nije pristao.

50I Jošafat se pridruži svojim precima i bude sahranjen kraj svojih očeva u Davidovom gradu, gradu svoga oca. I Joram, sin njegov, naslijedi ga na prijestolju.

51Ahazja, sin Ahabov, postade kralj nad Izraelom u Samariji, u sedamnaestoj godini vladavine Jošafata, kralja Judeje, i vladao je dvije godine nad Izraelom.

52Činio je zlo u očima Gospodnjim, i hodio na stazi svoga oca i svoje majke, i putevima Jeroboama, sina Nebatova, koji je Izrael zaveo na grijeh.

53Služio je Baalu, molio mu se i tako srdio Gospoda, Boga Izraela, onako kako je to činio i njegov otac.