bible
ra
🌐 Language
English
Español
Français
Deutsch
Português
Italiano
Nederlands
Русский
中文
日本語
한국어
العربية
Türkçe
Tiếng Việt
ไทย
Indonesia
All Languages
Home
/
Serbian
/
Serbian Latin Version : 1865
/
Job 14
Job 14
Serbian Latin Version : 1865
← Chapter 13
Jump to:
Chapter 1
Chapter 2
Chapter 3
Chapter 4
Chapter 5
Chapter 6
Chapter 7
Chapter 8
Chapter 9
Chapter 10
Chapter 11
Chapter 12
Chapter 13
Chapter 14
Chapter 15
Chapter 16
Chapter 17
Chapter 18
Chapter 19
Chapter 20
Chapter 21
Chapter 22
Chapter 23
Chapter 24
Chapter 25
Chapter 26
Chapter 27
Chapter 28
Chapter 29
Chapter 30
Chapter 31
Chapter 32
Chapter 33
Chapter 34
Chapter 35
Chapter 36
Chapter 37
Chapter 38
Chapter 39
Chapter 40
Chapter 41
Chapter 42
Chapter 15 →
1
Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira.
2
Kao cvijet niče, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje.
3
I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom!
4
Ko će čisto izvaditi iz nečista? Niko.
5
Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu među, preko koje ne može prijeći.
6
Odvrati se od njega da počine dokle ne navrši kao nadničar dan svoj.
7
Jer za drvo ima nadanja, ako se posiječe, da će se još omladiti i da neće biti bez izdanaka;
8
Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov,
9
Čim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.
10
A čovjek umire iznemogao; i kad izdahne čovjek, gdje je?
11
Kao kad voda oteče iz jezera i rijeka opadne i usahne,
12
Tako čovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neće se probuditi niti će se prenuti oda sna svojega.
13
O da me hoćeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti!
14
Kad umre čovjek, hoće li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću dokle mi dođe promjena.
15
Zazvaćeš, i ja ću ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjećeš.
16
A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj.
17
Zapečaćeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja.
18
Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega,
19
I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje čovječije obraćaš u ništa.
20
Nadvlađuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga.
21
Ako sinovi njegovi budu u časti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine.
22
Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.
← Chapter 13
Jump to:
Chapter 1
Chapter 2
Chapter 3
Chapter 4
Chapter 5
Chapter 6
Chapter 7
Chapter 8
Chapter 9
Chapter 10
Chapter 11
Chapter 12
Chapter 13
Chapter 14
Chapter 15
Chapter 16
Chapter 17
Chapter 18
Chapter 19
Chapter 20
Chapter 21
Chapter 22
Chapter 23
Chapter 24
Chapter 25
Chapter 26
Chapter 27
Chapter 28
Chapter 29
Chapter 30
Chapter 31
Chapter 32
Chapter 33
Chapter 34
Chapter 35
Chapter 36
Chapter 37
Chapter 38
Chapter 39
Chapter 40
Chapter 41
Chapter 42
Chapter 15 →
All chapters:
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42